Zapadni "Balkon" ili neka se dogovore

Politička filozofija zapadnog balkona (EU), i šire Europe, pokazuje konstantu bijega od odgovornosti. Ta filozofija «ne bi se šteli mešati», ili filozofija nemoći nije se prvi puta artikulirala u hrvatsko slovenskom sporu. Ona ima svoj povijesni kontinuitet u XX. stoljeću. Kako je riječ o konstanti onda zborimo o europskoj praksi odnošenja spram ostatka svijeta, ili vanjskoj slabosti Europe u regulaciji odnosa s takozvanim «ostatkom svijeta». Još je Ferdinand Braudel davno izreko onu znakovitu misao o poljima jedinstva i nejedinstva Europe, ili svojevrsnoj europskoj shizofreniji. Ne radi se ovdje ni o kakovom napadaju euro skepticizma, već o isticanju misli koja pokazuje bit europske političke filozofije spram ostatka svijeta, poglavito spram tzv. zapadnog Balkana.

Polje jedinstva je kultura, a polje nejedinstva je vanjska politika. Tako bi se mogla sažeti misao rečenog Ferdinanda Braudela. Unutar ove dijalektike pokazuje se zapravo tip shizofrenije europske civilizacije. Vanjska politika kao polje nejedinstva, najbolje izražava pukotinu između Europe, Velike Britanije i SAD, spram različitih pitanja uključujući i ono oko tzv. zapadnog Balkana, nepodnošljive težine postojanja hrvatsko slovenskih odnosa, kao i prethodno rascijepljenog ili shizofrenog stava oko rata u «regionu».

Barroso je jednostavno rekao , «neka se dogovore»! Ta ti politička filozofija predstavlja tip bijega od odgovornosti , na tragu one «mi se dalje ne bi šteli mešati»! Iza toga tipičnog bijega od odgovornosti stoji nemoć i interes. Nemoć iščitavam kao rezultat nejedinstva vanjske politike zapadnog balkona (EU),spram konačnog rješenja, dakle, dugoročne stabilizacije tzv. zapadnog Balkana. To nejedinstvo, ta shizofrenija vanjske politike zapadnog balkona (EU), pokazuje zapravo svu unutarnju kompleksnost, konfliktnost arhitekture zapadnog balkona (EU), u kojoj nema koherentnog stava o usisavanju tzv. zapadnog Balkana u sustav zapadnog balkona (EU), dakle, onog na temelju individualnih postignuća ili tzv. kolektivnog pristupa.

Razvoj događaja pokazuje kako je Slovenija, bez okolišanja,valja kazati, uletjela u shizofrenijsku nišu vanjske politike zapadnog balkona (EU) kako bi zbog nejedinstvenog stava, konceptualne zbrke u glavi, a onda i na papiru, lovila u mutnom, glede tzv. slovenskih nacionalnih interesa na tuđi račun . K tomu valja upozoriti na rascijepljenost zapadnog balkona (EU) na europski i britanski dio , dvostruku politiku Velike Britanije spram zapadnog balkona (EU), dakle, onu s uvelike onom fiktivnom integracijskom, i onom euro skeptičnom i trans atlantskom politikom. Ta dvostrukost pokazuje se i u vođenju vanjske politike zapadnog balkona (EU) spram zapadnog Balkana.

Zemlje ili članica zapadnog balkona (EU) koje su više vezane za anglo saksonski sustav odnosa , poput Češke i Poljske, te Velike Britanije kao zemlje dvostrukog kolosijeka u sustavu EU, više su, čini se, za kolektivni pristup «pentranja» zemalja tzv. zapadnog Balkana na zapadni balkon (EU) .
Slovenija u svojim odnosima s Hrvatskom ne bi mogla demonstrirati nadmoć kada ne bi bilo te shizofrenije u vanjskoj politici zapadnog balkona (EU),te pukotine, ili političkog dualizma.

U konstelaciji takvih pomalo ambivalentnih odnosa koji se temeljene na nemogućnosti uspostavljanja konsenzusa o turbulentnom polju tzv. zapadnog Balkana, proširenju zapadnog balkona ( EU ) na zapadni Balkan, individualno ili kolektivnom pristupu, Slovenija je zaigrala na kartu «kolektivnog pristupa»,kojega podupire Velika Britanija, kao jedna od glavnih kreatorica tzv. koncepta zapadni Balkan. (Šire : Anđelko Milardović, Zapadni Balkan, Zagreb, 2000.). Razloga ima više. Neki su povijesni, a neki interesni. Povijesni su oni o bliskim vezama Britanije sa Srbijom, kao i Slovenije sa istom zemljom. Ta prijateljstva su iz razdoblja prije drugog svjetskog rata, te prve i druge Jugoslavije. U koncepciji kolektivnog pristupa Velika Britanija i šire EU gleda na tzv. zapadni Balkan kao na cjelinu, u kojoj Srbiju vidi kao predvodnika i budućeg lidera. Za račun budećeg liderstva, a poradi poticanja akceleracije nedavno Srbije u EU, Europska je komisija dodijelila pomoć Srbiji u iznosu od 100 milijuna eura, kako bi «prevladala» posljedice gospodarske krize, što Hrvatska mora rješavati drugim metodama o kojima u gospodin Machiavelli nema dobro mišljenja, pa bi neki morali ponovno studirati njegova Vladara.

U toj koncepciji, ako je točna, Hrvatska ne smije prije Srbije ući u EU. Na taj se način usporava individualni pristup Republike Hrvatske, čemu svoj obol daje Republika Slovenija, koja opet zbog privremene strateške prednosti koju je stekla članstvom na zapadnom balkonu (EU), ima svoje ekonomske interese jer njezina ekonomija nije toliko snažna da bi mogla konkurirati velikim ribama u EU. Ona želi, dakle, očuvati privremenu stratešku nadmoć na tzv. zapadnom Balkanu, koja će biti promijenjena ulaskom Republike Srbije u EU. A dotle britansko slovenska politika na zapadnom Balkanu treba raditi na usporavanju individualnog pristupa Republike Hrvatske EU.

Kako bi se izbjegla pomisao neke teorije «urote», ni hrvatska politika nije svetica bez grijeha, što znači da grijesi, tipa korupcije, stanja u pravosuđu i u gospodarstvu postaju jakim saveznicima tzv. kolektivnog pristupa s lakonskom izrekom «svi su oni isti». S druge strane gospodarska kriza u Hrvatskoj bit će dodatni teret pristupanju EU koja je i sama u krizi. Forsiranjem «kolektivnog pristupa», ide u prilog rasprodajnoj koncepciji privatizacije. Onog trenutka kada bude sve rasprodano ili dano u koncesiju, od struje, vode i «čistog hrvatskog zraka», Hrvatska će postati punopravnom članicom EU, uostalom kao i ostale zemlje tzv. zapadnog Balkana, koje će jednostavno samljeti turbo neoliberalni koncept privatizacije. Stvari će preuzeti kompanije, a države će uglavnom u takvim odnosima, figurirati, kao okviri održavanja reda i ništa više, s dakle, minimalnim suverenitetom.

Važno je da je drug Barroso rekao, neka se dogovore ! Taj tip prakse iz povijesti poznat kao bijeg od odgovornosti zbog političke shizofrenije ili političkog dualizma Europe u Prvom, Drugom svjetskom ratu i ratu na Balkanu predstavlja bijeg od odgovornosti dijela zapadne civilizacije, kojoj je u kriznim uvjetima obraz uvijek spašavala Amerika. Ova se sva konfuzija oko tzv. zapadnog Balkana, na tragu Braudelovskog poučka o nejedinstvu Europe u području vanjske politike, kao i zapetljancija sa Slovencima, gdje i mi nismo nevini, može riješiti aktivnijom politikom B. Obame u području zapadnog Balkana. Amerika bi tu, poglavito u hrvatsko slovenskim odnosima trebala biti arbitar, kao i čimbenik koji će presjeći gordijski čvor hrvatsko slovenskih zapetljancija , baš kao kad ga je presjekla u slučaja slovenskog ometanja ulaska Hrvatske u NATO. Sada su Hrvatska i Slovenija članice NATO-a, dakle, saveza koji ne bi trebao tolerirati nikakve teritorijalne pretenzije među članicama, jer je to onda komedija, a ne savez ili partnerstvo. Obama mora presjeći stvar u hrvatsko slovenskim odnosima i malo stišati Britance na zapadnom Balkanu, te potaknuti političko liberalni model individualnog pristupa integracija, dok bi Hrvati trebali urediti državu kao vladavinu prava. Svatko treba imati svoj udio!

Naravna stvar, ovdje valja biti oprezan glede egzaktnosti ove priče. Ona nije nikakva politička poezija, kao ni političko znanstvena fantastika. To je tek samo mali introspekcijski uvid u anatomiju Europske unije, realni odnos snaga i ne jedinstvo Europe u polju vanjske politike, na temelju nekih politoloških znanja i metode neposrednog promatranja političkog procesa. Taj uvid kao motiv ima Braudelov postulat o poljima jedinstva i nejedinstva Europe, te šire zapadne civilizacije spram «ostatka svijeta», u koji je «rezidium» uguran i tzv. zapadni BALKAN, čija se budućnost sagledava u kontekstu već spomenutog Braudelovg postulata ili političkog dualizma europske «vanjske politike».