Scenarij Titanic

Globalna recesija se nastavlja, a s njome i kriza eurozone koja prerasta u političku i konceptualnu krizu čije će rješenje ukazati na daljnju budućnost i mogućnosti Europske unije kao najkompleksnijeg integracijskog projekta u povijesti. Stoga u ovomjesečnom izvješću donosimo jedan kritičan, ali i alternativan osvrt na aktualne probleme Europske unije.

Scenarij Titanic

1. Prispodoba s brodom

Optimizam početkom 20. stoljeća crpio se iz vjere u moć čovjeka i njegovu tehniku. Tehnika mu je uvijek služila kao medij moći, a u objektiviranom obliku kao produžetak. Te A.D. 1911., nakon sastanka J. B. Ismaya, predsjednika linije Bijela zvijezda (White Star Line) i Jamesa Pirriea, predsjednika brodogradilišta Harland and Wolff, izgrađen je Titanic, najveća putnička onodobna grdosija. Kad je ta brodska konstrukcija stavljena u pogon, govorilo se o njezinoj moći i neuništivnosti. Iz Southamptona je prema New Yorku krenuo taj brod 10. travnja 1912. godine.

Brod je, ne samo u tehničkom, već i sociološkom smislu bio podijeljen na razrede ili društvene slojeve. Krcali su se tako putnici/Argonauti različitih motiva, potreba i želja. Bez obzira na motive, potrebe i želje, svaki se sloj radosno ukrcao na Titanic. Polovilo se tako, naravno, s vjerom u moć broda koji ih je trebao dovesti prema obećanoj zemlji Americi. Nitko nije pomišljao da bi ta brodska grdosija mogla lupiti „kljunom“ o led, jer se, eto, vjerovalo u sigurnost i moć tehnike i nadolazećeg dvadesetog stoljeća, koje se zahvaljujući istoj dvaput sunovratilo u provaliju dvaju globalnih ratova.

Onda se na tragu Kantove ideje vječnog mira javila potreba zaobilaženja ratova, zapravo potreba socijalne konstrukcije Europe kao prostora mira. I kao što znamo, najprije je niknula EZ/EEZ, a onda potom i EU. U prispodobi s brodom na početku naše priče tvorci Europe, vjerovali su u uspjeh. Upitnost uspjeha stavljena je na „dnevni red“ u trenutku globalne financijske i ekonomske krize koju je generirala pohlepna manjina ili financijska oligarhija, kako na globalnoj, tako i na razini pojedinih država. Sustav stabilne unije, sav taj optimizam velikog socijalno konstruiranog eurounijskog stroja, počeo se urušavati pred stvarnošću grčkog sindroma (dužna kao Grčka) te sličnih na jugu Europe. Još su do Grčke putnici socijalno konstruiranog EU broda slušali glazbu, ispijali skupocjena pića, ispuhivali debele kubanske cigare i k tomu ugodno raspravljali o budućnosti, ne sluteći da se ta socijalna konstrukcija počela nasukavati onog trenutka kada je „nježno“ poljubila santu leda koja se zove „dužna kao Grčka“.

Još su se neko vrijeme veselili, neznavši za taj udes, baš kao ni oni putnici iz 1912., kada su bili isplovili iz Engleske, koja još nije bila kolijevka euroskepticizma jer EU nije ni bilo, u Ameriku koja se između dva rata pokazala majstoricom generiranja financijskih i gospodarskih kriza, baš kao i danas, kad je ista (čitaj njezina pohlepna financijska oligarhija), svijet i EU socijalnu konstrukciju dovela do ambisa.

2. Suvremeni Argonauti i panika na palubi kruzera EU. Neki introspekcijski uvidi u pogon EU općenitosti

Epilog s Titanicom je poznat te se ne bih dalje upuštao u njegov udes. Na početku plovidbe ti Argonauti velike čelične konstrukcije nisu bili niti uračunali mogući rizik, dakle, onaj da bi se brod mogao nasukati i nestati u plavetnilu oceanskom. Ovi pak Argonauti iz socijalno konstruiranog broda EU, s vjerom u znanje, sposobnosti i tehnologije ponašaju se kao što su se ponašali i oni titanikovski s početka dvadesetoga stoljeća. Naime, vjerovali su da se to ne može dogoditi. Naravna stvar, ovakav će diskurs kod dogmatika odmah izazvati intelektualnu svrbež potrebe etiketiranja i isključivog ponašanja zbog diskursa koji ljulja temelje njihove političke teologije. No, napustimo te dogmatike i njihovu EU političku teologiju kao znanost o novoj političkoj religiji. Pokušajmo skrenuti pozornost na antidogmatska promišljanja EU, istraživanja i različite centre i institute, koje čak financira EU, i koji su se u miru zapravo bavili pisanjem različitih scenarija budućnosti EU. Jedan od takvih je i scenarij Titanic.

Scenarij Titanic jedan je, dakle, od mogućih scenarija koji bi, kada bi se ostvario. predstavljao kraj Unije kakvu znamo. Potonji je zapravo antidogmatski i realističan jer uzima u obzir sve mogućnosti razvoja događaja unutar EU, pod utjecajem globalnih procesa kao što su financijska i gospodarska kriza. Ta kriza djeluje zapravo dekonstrukcijski i razorno na projekt EU i ona je prvi klin u možebitni mrtvački sanduk EU, u slučaju da se ista ne zaštiti od mogućnosti putovanja u muzej političkih ideja i projekata ili u vječna lovišta.

Druga, ništa manje značajna priča koja ide u prilog scenariju Titanic na tragu je ideje socijalnih rascjepa u EU, koji su iznjedrili specijalizirane euroskeptične političke stranke, s odrednicom mekog i tvrdog euroskepticizma, dakle, one čiji predstavnici sjede u EP, u dvorani simulirane demokracije, gdje s ogromnim apanažama izražavaju skepsu spram EU ili pak ekstremnu fobiju spram iste. Neki od njih otvoreno zagovaraju izlazak svojih zemalja iz EU jer ni sami ne vjeruju taj koncept. Dakle, riječ je o, kako je nedavno napisao jedan hrvatski novinar, zastupnicima koji su preko vikenda eurounionisti, a ostalim danima profesionalni nacionalisti, kao što rekoh, s pristojnim apanažama od kojih nam pred očima kruže one male žute EU zvjezdice. Ako se kriza uklapa u tvrdi sadržaj scenarija Titanic, onda se ovi profesionalni euroskeptici i njihov euroskepticizam različite provenijencije smatra podesnim materijalom za tkanje scenarija Titanic iz razloga što ni oni sami ne vjeruju u ono što građanima utuvljuju u glavu kao bajku o uspjehu.

Treći, možda najsnažniji materijal i argument za tkanje scenarija Titanic, u uvjetima radikalne socijalne trešnje nabujali je desni radikalizam, koji na dugi krizni rok može generirati interni rat kultura. Njegov potencijal prepoznatljiv je kod desnoradikalnih političkih stranaka koje zastupaju tvrdu inačicu euroskepticizma. Riječ je o strankama u kontekstu druge protumoderne. U svojim programskim zasadama protive se globalizaciji, multikulturalizmu i dekonstrukciji nacionalnih država, promičući i zastupajući ujedno ksenofobiju i rasizam te koncept Europe naroda. Karakteristične stranke tog tipa su francuski Front national, njemački NPD, belgijski Vlaams Belang, austrijska Freiheitliche Partei Österreichs (FPÖ), British National Party (BNP), talijanska Lega Nord i drugi. Stranke desnoradikalnog programa što promiču ksenofobiju etnocentričnog su karaktera. Nedavno je objavljena komparativna studija o desnoradikalnim strankama u Europi.(1)

S vremenom se pojavilo više autora koji su se specijalizirali za istraživanje političkih stranka i ideologije desnog radikalizma u kojoj je ksenofobija jedna od temeljnih odrednica. Među njima je i Hans-Georg Betz s knjigom Radical Right-Wing Populism in Western Europe (1994). Autor se bavi desnoradikalnim populizmom i promjenama na globalnoj razini, licima desnog radikalizma, imigracijom i ksenofobijom. Sociološki interes za istraživanjem desnoradikalnih stranka i njihovih ideologija te ksenofobije pojačan je nakon 1989. godine.(2)

3. Stranke desnoradikalnog programa i (ne)odgovorni političari, o kraju multikulturalizma ili o društvenoj podjeli rada

Ove stranke diljem Europe izražavaju ksenofobni i neprijateljski stav spram stranaca. Naime, one ne žele strance u svojim društvima, dok ih istodobno ta ista društva toleriraju na daljinski upravljač. Riječ je o modelu tolerancije na distancu. Potonju prakticiraju institucije odjevene u kostim boga Janusa i netolerancije ili rata protiv stranaca kojega vode antiimigrantske desnoradikalne i populističke stranke. Ideološke sadržaje ove stranke crpe iz metapolitike nove desnice ili intelektualnog, odnosno elitističkog krila desnoradikalnog spektra. Novi vid ksenofobije u EU je islamofobija u usponu nakon 11. rujna 2001., kao radikalan odgovor na porast islamskog fundamentalizma ili islamizma. Kao što neke stranke odbijaju integraciju njihovih društava u EU, tako se i dio muslimanske, uglavnom turske i arapske populacije ne želi integrirati u društva prijma, stvarajući u nekim dijelovima velegradova „paralelna društva“. To je dodatni argument desnoradikalnim strankama da krenu na ove specifične strance.

Ne samo da te stranke s krajnjeg desnog spektra generiraju ksenofobiju i islamofobiju kao potencijalni upaljač pred vratima EU kao tipa socijalne konstrukcije, već to, posredno, čine i političari svojim izjavama o kraju multikulturalizma. Stoga moramo skrenuti pozornost na tri lika u kontekstu diskursa o strancima i multikulturalizmu. Prvi lik je njemačka kancelarka Angela Merkel koja je 2010. najavila kraj multikulti društva u Njemačkoj rekavši: „Svatko tko u startu ne zna njemački jezik, nije dobrodošao“. Lik drugi je drug i desni socijaldemokrat Thilo Sarrazin, autor knjige Deutschland schafft sich ab (Njemačka se samoukida). Što je bilo i što se Thilu snilo? Iz jednog izvora čitamo kako se upravo, naime, u Njemačkoj od ljeta te godine, kada je - sada već bivši - član uprave Bundesbank Thilo Sarrazin izjavio kako muslimani „podrivaju njemačko društvo”, uzburkala rasprava o ulozi imigranata u zemlji u kojoj živi četiri milijuna muslimana i 16 milijuna ljudi imigrantskog podrijetla. I britanski primjer Cameron nedavno je u Münchenu na jednom skupu o sigurnosti izjavio kako je multikulturalizmu u njegovoj zemlji odzvonilo. Čuvši sve to, Barroso, kao lik treći, na sve je to izjavio: „Danas u Europi postoji prodor populizma koji je vrlo ozbiljan i zabrinjava me. Vidim društva s velikom tradicijom otvaranja i demokracije u kojima raste prodor nacionalizma, šovinizma, ksenofobije, ponekad čak i agresije.“ I na drugom mjestu: „Populizam je manipulacija bojaznima i strahovima uz iracionalne argumente, ali to ponekad prođe“, kazao je on. „Zato pozivam sve demokratske i proeuropske snage da koriste neki pedagoški pristup u objašnjavanju naših vrijednosti.“ Nedavno je zabrinuti Barroso pred njemačkim izglasavanjem pomoći konsolidaciji eurozone i „grčke smokvice“ nastupio kao pravi glasnogovornik scenarija Titanic izjavivši da je EU u ozbiljnoj krizi. Bez obzira kakve tko stavove zastupao, a u odnosu na tri referirane krizne točke u projektu EU, nikome tko realno promatra svijet ne može pasti na pamet ignoriranje ovakvog možebitnog scenarija. Hoće li se doista zgoditi to prije svega ovisi o glokalizacijskim akterima. Želi li opstati, EU mora imati racionalan odgovor. Zato i Hrvati pred vratima nove prijestolnice moraju računati na ovaj scenarij i imati alternativni vlastiti u slučaju da mast ode u propast. Don’t worry, be happy!


prof. dr. sc. Anđelko Milardović
ravnatelj, Centar za politološka istraživanja, Zagreb
znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb


(1) Langenbacher, Nora i Schellenberg, Britta (ur.) (2011): Europa auf dem „rechten“ Weg? Rechtsextremismus und Rechtspopulismus in Europa, Berlin: Zaklada „Friedrich Ebert“, dostupno na: http://library.fes.de/pdf-filesdo/08337.pdf

(2) Stoga pored već spomenute Betzove knjige valja istaknuti neke važnije naslove o ovoj temi. Među potonjima izdvajamo knjigu Voting Radical Right in Western Europe (Terri E. Givens, 2005), zatim The Radical Right in Western Europe (Herbert Kitschelt i Anthony McGann, 1997) te radove Casa Muddea The Ideology of Extreme Right (2003) i Populist Radical Right Parties in Europe (2007). Nadalje treba svratiti pozornost na neke studije u časopisima. Među njima izdvajamo studiju Jensa Rydgrena The Sociology of the Radical Right (Annual Review of Sociology, 33: 241-262) i članak Andrewa G. Waldera Political Sociology and Social Movements (Annual Review of Sociology, 35: 393-412).

» dodaj komentar

komentar


e-mail

potvrdni kod