Hrvatska ulazi u EU: u krivo vrijeme, no prilika i dalje postoji

Financijska, gospodarska i politička kriza Europske unije nastavlja se, praćena rastom euroskepticizma i manjka povjerenja u projekt EU. S druge strane, Hrvatska se priprema održati referendum koji bi ju trebao učiniti 28. članicom Europske unije. U ovomjesečnom izvješću donosimo vam kritički osvrt na hrvatsko pristupanje Europskoj uniji usred duboke krize EU.

Hrvatska ulazi u EU: u krivo vrijeme, no prilika i dalje postoji

Za vrijeme portugalskog predsjedavanja Vijećem Europske unije, u ožujku 2000. predstavljena je Lisabonska strategija kao trenutačni cilj Europske unije u postajanju najkonkurentnijom i najdinamičnijom svjetskom ekonomijom temeljenoj na znanju i sposobnom za održiv gospodarski rast s više (kvalitetnih) poslova i većom socijalnom kohezijom do 2010. godine. Unatoč rasprostranjnom ekonomskom rastu u to vrijeme (3,8% rasta BDP-a u EU15), što nije viđeno u zadnjih 15 godina, postojala je blaga skepsa spram nadolazećih godina u EU. Ovaj strateški koncept prihvaćen je za buduću održivost europskih integracija (uključiv kasnije istočno proširenje), no i kao pokušaj postavljanja EU na poziciju jednog najvažnijih geopolitičkih igrača u svijetu. Pa ipak, deset godina kasnije, švedski premijer Fredrik Reinfeldt priznao je da je ova strategija jednostavno bila promašaj. Grčka balansira na rubu gospodarskog opstanka, dok ostale zemlje nervozno lebde nad poljem neizvjesnosti i nepoznate budućnosti. Umjesto gospodarskog rasta i bolje dostupnosti poslova kao najvažnijih ciljeva, svjedočimo uličnim prosvjedima protiv oligarhijskih vođa te najgoroj situaciji na tržištu rada za mlađe od 25 u posljednjih nekoliko desetljeća. Dakako, ovaj negativni trend se, čini se, širi po cijelom svijetu te je usko povezan s financijskom i dužničkom krizom, no EU očit nije ispunila svoje gorenavedene ciljeve. Ovaj krivi koncept nedavno je reevaluiran putem prilično tajnovite strategije zvane Europa 2020. Ovaj članak nema za cilj govoriti o budućoj geopolitičkoj ulozi EU prema ovoj ovoj strategiji niti pokušava razriješiti duboke gospodarske i političke probleme. On se puno više fokusira na aktualnu krizu povjerenja u svim zemljama članicama, na primjeru mađarskog predsjedavanja Vijećem EU u vrijeme kada se očekuje skroman, no doista bitan uspjeh, u mnoštvu negativnih scenarija - pristupanje Hrvatske Europskoj uniji.

Trenutna neravnoteža Europske unije: samo dužnička kriza?

“A Strong Europe” je bio ambiciozni slogan prethodnog predsjedavanja EU kojeg je u prvoj polovici 2011. godine obnašala Mađarska kao treća postkomunistička zemlja u toj ulozi. Budući da je godinu dana ranije FIDESZ, stranka Viktora Orbána premoćno pobijedila na izborima, nisu se očekivale besplodne političke borbe vladajućih i oporbe, kao što je to bio slučaj za vrijeme češkog predsjedanja 2009. godine ili pak u slučaju neformiranja vlade za vrijeme belgijskog predsjedavanja godinu poslije. Nažalost, opttimistična očekivanjaj zaboravljen su zbog kontroverznog zakona o medijima. Umjesto govora pohvale, Orbán je bio grubo kritiziran zbog gušenja slobode tiska, što je ugrozilo početak njegovog predsjedavanja. Za zemlje kandidatkinje, poput Hrvatske i Srbije, koje su u potpunosti iskusile takve nedemokratske postupke tijekom 1990ih, ovakve opstrukcije nisu iskren primjer kako treba pristupiti stvarnoj, dobro funkcionirajućoj demokraciji.

Ova neugodnost je ipak bila pomalo komični podsjetnik kako ustavna većina u parlamentarnoj demokraciji i dalje može biti opasni simptom za orijentaciju neke države, posebice u slučaju Mađarske kao mlade demokracije. Uskoro su se pojavile i druge okolnosti, čak i bitnije za sadašnju (ne)ravnotežu unutar EU.

Rast i zapošljavanje

Iako predsjedništvo EU nakon Lisabona više nema tako moćan utjecaj, i dalje je bitno za koordinaciju nationalnih interesa i vanjsko predstavljanje unutar europske obitelji. Ništa manje odvažni od slogana mađarskog predsjedništva bili su i predstavljeni prioriteti za to polugodište.

Prvi ciljevi mađarskog predsjedništva bili su rast i zapošljavanje za očuvanje europskog socjialnog modela. Bilo bi pretjerano ustvrditi da pola godine predsjedavanje EU može donijeti duboke promjene u ovoj kompliciranoj politici. Međutim, zbog dužničke krize eurozone, glavna pitanja ove politike su gurnuta u stranu te je Viktor Orbán skriven u sjenu “jakog” para Merkel-Sarkozy. S druge strane, možemo reći kako Mađarska još uvijek nije članica eurozone. Da, to je točno, no ovakvo ponašanje političke unije ne jamči političko jedinstvo kakvo je sada potrebno Europskoj uniji. Ovo neprimjereno ponašanje je također bilo vidljivo za vrijeme izvanrednog pariškog summita o ratu u Libiji u ožujku kada je započelo NATO-vo bombardiranje. Gdje je bio glas Viktora Orbána kao najvišeg predstavnika predsjedništva? Na telefonu? Određena vrsta nepoštene nejednakosti među zemljama članicama (EU15 vs. EU27; velike vs. male države) je dugoročni problem europske političke scene. Njegovo zaobilaženje je više znak unutareuropske neravnoteže, nego li političkog jedinstva.

Stopa nezaposlenosti je konačno ostala na istoj razini u EU u prvoj polovici ove godine te se nije mijenjala, unatoč zacrtanom cilju predsjedništva. Upravo suprotno, rasla je u svim ugroženim zemljama (Grčka, Španjolska, Irska), dok su temelji socijalnog modela uzdrmani “Pokretom 15. ožujka”, započetim u Španjolskoj gdje svaka druga mlada osoba nema posla. U međuvremenu je ukupna stopa nezaposlenosti u EU ostala u biti istia (9,5%), dok u Hrvatskoj, nažalost, raste. Nažalost, ne postoji razlog vjerovati da će se ovaj trend ubrzo promijeniti. To je zbog strukturnih problema u Hrvatskoj, nedovoljnog pristupa u polju inovacija i bitnih gospodarskih veza s eurozonom za koju se ne zna što joj jutro donosi.

Gospodarstvo EU je trenutno u padu. Par pokazatelja: od 2008. godine euro je oslabio 31% u odnosu na japanski jen, 12% prema kineskom juanu, 24% naspram švicarskog franka te 23% prema australskkom dolaru. Rast BDP je bio dvostruko veći u Norveškoj, a u Turskoj čak i tri puta veći.

Proširenje

Također, očekivano, Politika proširenja i susjedska politika su postale jednima od najvažnijih zadaća.Nepobitni uspjeh je postignut okončanjem pregovora s Hrvatskom krajem lipnja, no bilo bi suludo uzimati to kao dokaz uspješnog mađarskog predsjedavanja. Ta zemlja je druga po potpori daljnjem proširenju (64% Mađara za), no Viktor Orbán nije često posjećivao zemlje Zapadnog Balkana u tih šest mjeseci. To nije baš potvrda dubokog mađarskog interesa, uzevši u obzir nezapamćenu javnu potporu politici proširenja. U ovom slučaju referiramo se na povijesnu i kulturnu bliskost Mađarske naspram zapadnobalkanskih zemalja, pa se to više čini kao greška mađarske vanjske politike, a ne politike proširenja EU. Uspješni kraj hrvatskih pregovora ne možemo pripisati Mađarskoj, zemlji koja nije uspjela otvoriti niti jedno novo poglavlje s još jednom zemljom kandidatkinjom - Turskom. “Cilj nam zadržati trenutačni ritam pretpristupnih pregovora s Turskom“ bile su mađarske riječi početkom ove godine, no stvarnost je potpuno drugačija. Prema godišnjem izvješću o proširenju Europske komisije, objavljenom u listopadu ove godine, turski su pregovori praktički stali, budući da niti jedno novo poglavlje nije otvoreno u više od godinu dana.

Ove činjenice možemo razumijeti kao pacifistički korak natrag EU zbog nadolazećeg ciparskog predsjedavanja iduće godine. Turska je bila zaprijetila potpunom blokadom svih odnosa s EU ukoliko “naš” Cipar bude uistinu držao “njihovo” mjesto u EU. Pretpostavka da se EU vratila u realnost također ima i drugu stranu medalje - onu europsku. Radi se također o prikazu potpuno razjedinjene Europske unije po pitanju proširenja kao takvog. Najoptimističnija zemlja je Poljska s potporom od 65%, a s druge strane se nalazi Njemačka sa samo 22% potpore, posebice u kontekstu Turske. Zbog toga ne bi bilo pošteno samo kritizirati nesposobnost Budimpešte, nego se puno više radi o potvrdi razjedinjenog zajedničkog pristupa turskoj budućnosti u Europi te općenitoj nemogućnosti kreiranja konstruktivne vanjske politike EU. S obzirom na nepredvidljivu ZVSP te pogotovo nepoznatu budućnost eurozone, nakon ulaska Hrvatske, bilo kakvo daljnje proširenje sada se čini poput iluzije. No, s druge strane, ne bi li Hrvatska mogla dobiti mogućnost i utjecaj u EU kroz pokretanje novih napora u proširenju? To bi također moglo voditi prema razbijanju te iluzije u budućnosti, kao što je prikazano niže.

Mađarski je neuspjeh bio, nažalost, vidljiv u još jednoj “vanjskoj politici” - Europskoj susjedskoj politici.Jedan od najiščekivanijih ciljeva EU je bila organizacija summita Istočnog partnerstva pod vodstvom Mađarske. No, ovaj događaj je odgođen zbog nepredviđenih okolnosti, službeno zbog toga što je susret G8 bio zakazan za isto vrijeme. Shvatljivo je da je EU dala prednost rješavanju produbljivanja krize eurozone, no to je također potvrdilo marginalizaciju manje važnih politika kao što je Istočno partnerstvo. Ova činjenica se nije promijenila za vrijeme posljednjeg susreta Istočnog partnerstva, održan u rujnu u Poljskoj, umjesto u Mađarskoj. Ovaj sastanak na vrhu je bio popraćen nemogućnosti pronalaska dogovora oko zajedničkog pristupa susjednim zemljama u slučaju autokratskog režima u Bjelorusiji. Taj fijasko je pokažao još jednu nemogućnost optimističnog kretanja naprijed u međusobnim odnosima s istočnoeuropskim zemljama. Čini se da je proces pridruživanja i “europeizacije” pogurnut. Pitanje glasi - koliko daleko?

Logično je da bi istočne članice Unije trebale u ovom specifičnom području predvoditi, no Mađarska uspijeva širiti svoje odnose jedino u kontekstu svojih manjina u istočnim zemljama, posebice u Ukrajini. Baltičke države su zaokupljene sa svojim “riješenim” odnosima s Rusijom, Slovačka je preslaba za to, dok se Bugarska i Rumunjska čine nesposobnima za smišljavanje prikladnog i progresivnog pristupa. Poljska ima kapaciteta, a i napetosti za pokretanje međusobnih odnosa (pogotovo s Rusijom) na pravilan način, no mora se riješiti čestih promjena vlada. To se vjerojatno promijenilo nakon Tuskove pobjede na zadnjim izborima održanima u listopadu 2011. godine.

Hrvatsko pristupanje EU i očekivanja

Hrvatska je zatvorila zadnja četiri poglavlja nakon više od 5 godina pregovora. Hrvatska je jedina zapadnobalkanska zemlja koja je potpuno (iako krivudavo) ispunila želje proeuropskih političara diljem Europe. Za razliku od, primjerice, Makedonije, koja je status kandidatkinje dobila samo 18 mjeseci nakon Hrvatske. Republika Hrvatska upravo se priprema potpisati “Varšavski ugovor” te učiniti posljednji korak - provesti referendum, najvjerojatnije u siječnju ili veljači 2012., dok Makedonija balansira između unutarnjih problema i neriješenih vanjskih pitanja. Iako se Hrvatska suočila s nizom unutarnjih problema, kao i vanjskih prepreka zbog nikada težih uvjeta Europske komisije, ona ulazi u EU kao mnogo snažnija zemlja nego neke sadašnje članice. No, Hrvati bi se trebali pripremiti na činjeicu da će potpuna i definitivna integracija doći tek dosta vremena nakon službenog pristupanja sredinom 2013. godine. Tomu jje uzrok i dalje nepovoljna interna situacija te pogotovo neprikladna vremena u današnjoj EU. Europska unija danas je heterogenija nego li ikada dosad. Mađarsko predsjedništvo nije uspjelo pridonijeti njenom osnaživanju te Europska unija, ako već nije slabija nego prije godinu dana, definitivno nije jača (kao što je to sugerirao mađarski slogan).

U ovakvo stanje stvari ulazi zemlja koja još nije riješila sva svoja granična pitanja sa susjedima. Ta ista nova članica sa svojim iskustvom pristupanja treba pomoći susjedima na njihovom teškom putu u EU. Ovo se može činiti kao neshvatljiv zahtjev. No ipak, EU je ustanovljena na temelju međusobnog povjerenja te iako svjedoči današnjem snažnom potkopavanju istoga, bitno je raditi na njegovoj obnovi, kako unutar EU, tako i preko njezinih granica. To znači da bi Hrvatska bezuvjetno trebala raditi na prekograničnoj suradnji sa svim zemljama Zapadnog Balkana. Kao što smo gore bili već naveli, sadašnje proširenje na druge zemlje čini se kao iluzija, no ukoliko EU želi biti bitniji igrač u budućnosti ne smije zatvoriti svoja vrata drugim zemljama kandidatkinjama. Kao prvo, radilo bi se o velikoj europskoj prijevari Zapadnog Balkana, budući da je Bruxellees već bio obećao (u Solunskoj agendi 2003.) buduće članstvo svim zemljama te regije. Kao drugo, to bi kratkoročno predstavljalo još jedan poraz Unije. To implicira da bi Hrvatska bila najpogodnija zemlja za proces budućeg proširenja te da bi trebala postati lider u tome.

Nakon istočnog proširenja 2004.-2007. sve nove zemlje članice možemo podijeliti u tri kategorije. Prvu čini grupa zemalja koje se bore za utjecaj na funkcioniranje EU. Za to je potrebno imati resurse, sposobnost i odlučnost. Poljska te možda Litva predstavljaju zemlje koje to pokušavaju. Pogotovo se snažno čuje poljski glas u Bruxellesa, no obično ne u pozitivnom kontekstu. Drugu grupu čine zemlje koje se bore za utjecaj unutar EU, no, nažalost, nemaju dovoljne kapacitete za razvijanje važnih strategija i vlastitih ciljevva. Mađarska je, primjerice, htjela biti u prvoj skupini, no nakon njihovih poteza na čelu EU oni se, čini se, nalaze u ovoj grup, zajedno s Rumunjskom i Češkom. Iako Mađarska ima dobro educirane i usmjerene stručnjake, kako potvrđuju pozadinska izvješća Unije, njeni političari su dugoročno (ne samo Orbán) zabavljeni svojim unutarnjim problemima i pitanjima. Zadnja skupina (Bugarska, Slovačka i Slovenija) predstavlja klub kojeg vodi Bruxelles bez da postoji želja za promjenom, nego se podupire takozvani status quo unutar EU. Ostaje na hrvatskim političkim predstavnicima (sadašnjim i budućim), kao i na običnim građanima da odrede koju će poziciju Hrvatska zauzeti. Političari moraju koristiti jasnu komunikaciju s građanima o budućem smjeru zemlje; inače će se obični građani okrenuti civilnom društvu kao izvoru korisnog i konstruktivnog utjecaja na proces odlučivanja. Hrvatska je ugušena iritantnim problemima poput duboke korupcije, a građanima su omrzli dugi pregovori s EU. No zbilja je potrebno izbjegavati sve te negativne okolnosti te preuzeti odgovornu ulogu i pripremiti se za europsku budućnost.

Potrebno je formulirati kratkoročne i dugoročne strategije za to. Radi se o sličnoj logici kao kod poduzeća s dobrom upravom,budući da prva strategija ne radi bez druge i obrnuto. Republika Hrvatska će sa svojim 4,5 milijuna stanovnika biti relativno malena zemlja u europskoj obitelji te zbog toga Hrvatska mora razmišljati na kooperativan načn o svojoj vanjskoj politici. Zbog toga bi Hrvatska treba pronaći prikladne partnere za zajedničke interese. Hrvatska može za svoju dugoročnu strategiju pronaći primjer u Srednjoj Europi gdje je Višegradska skupina i dalje aktivna. Bez obzira na činjenicu da su zajednički interesi ovih zemalja nekada politički suprostavljeni, kao male i srednje zemlje (osim Poljske mogu se potruditi kreirati zajedničke europske strategije i pristupe. Hrvatska je već naučila ovaj način regionalne suradnje kroz svoj pretpristupni period kroz, primjerice, CEFTA-u, koja je u konačnici transformirana u regiju Zapadnog Balkana 2006. Pa ipak, Hrvatska će biti jedina sadašnja članica CEFTA-e koja će ući u EU. To u biti znači dvije odgovornosti za Hrvatsku kao novu članicu Unije. Zagreb treba pronaći bliske zemlje koje će mu pomoći u definiranju zajedničkih interesa. Povijesno i kulturno to znači jače povezivanje s, primjerice, Slovenijom, no obje zemlje trebaju izbjegavati svoje prijepore i naglašavati zajedničku prošlost. Druge zemlje poput Mađarske, Austrije i Italije su najvažniji vanjskotrgovinski partneri, a i odnosi s Njemačkom bi trebali biti osnaženi. Neće biti lako pronaći prikladne partnere u sadašnjoj nepovjerljivoj Europi, no ovdje stvar počinje - trenutni rad s mnoštvom malih koraka (kratkoročnih strategija) u dugoročnom periodu. Druga zadaća je nastavak jake suradnje s ostatkom Zapadnog Balkana, budući da bi Hrvatska definitivno trebala predvoditi sljedeće proširenje EU, kao što je gore spomenuto.

Zbog toga bi Hrvatska mogla postati važan igrač u politici proširenja (pa i u daljnjoj vanjskoj politici)te određivati vanjski smjer EU u nadolazećim godinama. Hrvatska treba izbjegavati sve probleme, kao što je bio slučaj s Bugarskom i Rumunjskom i njihovom nemogućnošću borbe protiv korupcije te bi trebala poslati jaka članica Unije među “novim” zemljama u europskoj obitelji. “Kada Hrvatska uđe u EU, to će biti važan priljev optimizma i povjerenja za budućnost EU” rekao je Donald Tusk kada je donio nacrt Pristupnog ugovora u Zagreb u rujnu. Ne smijemo si lagati, budući da ove riječi pune povjerenja izgledaju kao san u sadašnjoj Europskoj uniji. No barem možemo vjerovati da će taj gubitak povjerenja biti zaliječen te da će optimizam narasti među običnim građanima Hrvatske, članice Europske unije.

Petr Fojtík
doktorski student političkih znanosti
Sveučilište Palacký, Olomouc, Češka Republika

Izvori

Council of the European Union (2000): Presidency Conclusions Lisbon European Council,
dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/00100-r1.en0.htm (pristupljeno 8. listopada 2011.)

Euroactiv (2009): Sweden admits Lisbon agenda failure, dostupno na:
http://www.euractiv.com/priorities/sweden-admits-lisbon-agenda-failure/article-182797 (pristupljeno 8. listopada 2011.)

Eurostat (2011): Real GDP growth rate,
dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do;jsessionid=9ea7974b30dd8549af6fd90a4215b5a4bd09638f55ac.e34SbxiPb3uSb40Lb34LaxqRb30Ne0?tab=table&plugin=1&language=en&pcode=tsieb020 (pristupljeno 8. listopada 2011.)

Hrvatska gospodarska komora (2011): Gospodarska kretanja, dostupno na: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/21847.pdf (pristupljeno 8. listopada 2011.)

Hungarian Presidency of the Council of the European Union (2011): EU2011, dostupno: http://www.eu2011.hu/ (pristupljeno 9. listopada 2011.)

SETimes (2011): Croatia: another step closer to the EU, dostupno na:
http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2011/09/20/feature-02 (pristupljeno 8. listopada 2011.)

» dodaj komentar

komentar


e-mail

potvrdni kod