Zapadni Balkan i Europska unija: Tko još nakon Hrvatske?

Devetog prosinca Hrvatska je potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji. Unatoč svim problemima i neizvjesnoj budućnosti Europske unije i eurozone, potrebno je početi razmišljati o mogućnostima daljnjeg proširenja Europske unije. Nova hrvatska vlada najavila je da će davati snažnu potporu eurointegracijskim naporima u drugim postjugoslavenskim zemljama. Stoga u ovomjesečnom izvješću donosimo pregled integracijskih kapaciteta i izazova postjugoslavenske regije.

Zapadni Balkan i Europska unija: Tko još nakon Hrvatske?

Završetak hrvatskih pristupnih pregovora krajem lipnja može se smatrati najvažnijim događajem u odnosima Europske unije i Zapadnog Balkana do sada. Bruxelles je osmislio Proces stablizacije i pridruživanja nakon samokritične evaluacije nemogućnosti Unije da ponudi konstruktivna rješenja u krizi u ovoj regiji tijekom 1990ih godina. Nakon toga, sve zemlje Zapadnog Balkana su započele dug i trnovit put prema boljoj budućnosti, nakon zagrebačkog (2000.) i solunskog (2003.) sastanka na vrhu. U to je vrijeme rečeno da, sukladno Ugovoru o Europskoj uniji, svaka zemlja koja poštuje vrijednosti Europske unije te je spremna promicati ih, može podnijeti zahtjev za članstvom u Uniji. Čini se da je Hrvatska konačno spremna dijeliti zajedničke vrijednosti poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode i demokracije. Usprkos činjenici da će neki možda ovo osporavati te da trenutno stanje svijesti u EU ne obećava mnogo, ovaj događaj doista daje nešto optimista. Iako trenutna situacija ne daje nade u tako optimističnu budućnost za cijelu Europu, potpisivanje pristupnog ugovora s Hrvatskom prošlog tjedna možemo smatrati najvažnijim događajem za Hrvatsku još od proglašenja neovisnosti. No, s druge strane, Hrvatska ima još šestero susjednih zemalja koje žele nadići gospodarske teškoće i ući u EU.

Srbija balansira između unutrašnjih problema i eskalacije napete situaicije na kosovsko-srpskoj granici. Unatoč uhićenjima generala Ratka Mladića te bivšeg vođe hrvatskih Srba Gorana Hadžića, vrijeme davanja statusa zemlje kandidatkinje Srbiji je odgođeno, najvjerojatnije za prvu polovicu 2012. godine. Makedonija i Crna Gora, su, nažalost, zapele u svojem statusu quo, budući da su njihova optimistična očekivanja početka pregovora s Bruxellesom također spriječena. No, manje optimistične vijesti stižu iz Bosne i Hercegovine i Albanije koje su uhvaćene u političkoj pat poziciji.

Je li sljedeće proširenje samo san?

Za razliku od drugih zemalja, Hrvatska ima više problema s tehničkim pitanjima, nego li potrebe za sustavskim reformama u okviru procesa proširenja, rečeno je u ovogodišnjem izvješću od napretku Europske komisije. Inače i dalje postoji nekoliko prepreka koje je potrebno nadvladati prije datuma pristupanja. Iako je Hrvatska dobila uvjerljivo zeleno svjetlo Europskog parlamenta,(1) i dalje predstoje 27 procesa ratifikacije. Također, još se mora održati hrvatski referendum o pristupanju. Općenita očekivanja glatkog potvrđivanja u parlamentima svih zemalja članica je vjerojatno, no, s druge strane, glasovanje u Sloveniji, pa i u Mađarskoj bi moglo biti opterećeno, uzmemo li u obzir prijašnje međusobne odnose.(2) Dugoročna potpora članstvu u EU je vidljiva, no nije uistinu duboko ukorijenjena u Hrvatskoj. Val otpora se pojačava, što je u biti bilo uobičajeno u svakom nacionalnom predreferendumskom razdoblju prije pristupanja Uniji, tako da u konačnici možemo očekivati rezultat koji će iznositi oko 55-60% za članstvo. Ovakav stav podržava i rezultat parlamentarnih izbora održanih početkom prosinca. Uvjerljiva pobjeda Kukuriku koalicije donosi nadu te također i mogućnost za obične ljude u najbitnijim poljima kao što su pristup novim radnim mjestima, gospodarski oporavak, pa i borba protiv korupcije. Ova optimistična promjena će se vjerojatno također pretočiti i na referendum o EU.

No, s druge strane, pobjeda oporbe i smjena vlasti može se promatrati i kao Pirova pobjeda. Rast zapošljavanja je skoro za 5% gori nego li 2000. godine te je i dalje na negativnim razinama. Ulagačka kliima i dalje pati od teškog regulatornog pritiska, nepredvidljivosti odluka javne uprave i mnogobrojnih parafiskalnih nameta. Strukturne reforme u gospodarstvu su slabe, a privatizacija je spora tako da će za dizanje životnog standarda zasigurno trebati duže nego li je najavljeno u prilično populističkom predizbornom programu koji je bila predstavila Kukuriku koalicija. Program nove vlade donijet će više boli, nego sreće. Iako Kukuriku koalicija nije doista rekla kako misli ispuniti sva svoja obećanja, obični građani se nadaju nekim pomacima u prvih dvanaest mjeseci. Ovo nam olakšava predviđanje rezultata referenduma o pristupanju EU, budući da će biti organiziran tek dva mjeseca nakon izbora, dakle, na početkom jednog novog razdoblja.

Kada smo spomenuli da hrvatske zadaće na putu u EU više tehničke, a ne sustavske naravi, moramo spomenuti da to nije posve točno. Dakako, u usporedbi s ostatkom Balkana, Hrvatska je svakako drugačija priča, no strukturne reforme u ekonomiji (primjerice privatizacija, suzbijanje kartela) te posebice borba protiv duboke korupcije neće biti postignute do trenutka ulaska zemlje u punopravno članstvo u Europskoj uniji 2013. godine.

Crnogorski proces pristupanja možemo ocijeniti kao jedan od najbržih u cijeloj zapadnobalkanskoj regiji. Crna Gora je zbilja postigla značajne uspjehe na svojem putu u EU od proglašenja neovisnosti 2006. godine. Svake godine učinjeni su poneki mali koraci. Sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju potpisan je 2007., kandidatura za članstvo u EU podnesena je 2008., liberalizacija viznog režima stupila je na snagu 2009., a status zemlje kandidatkinje dobiven je 2010. godine. U slučaju da Crna Gora nastavi s ovim brzim tempom, možemo očekivati da će se njena zastava zavijoriti u Bruxellesu odmah nakon hrvatskog stijega. No, ovakva vizija bi zbilja bila iznenađujuća. Usprkos ponešto optimističnom napretku o antidiskriminacijskoj politici, u reformi javne uprave, pa i u pravosuđu, gdje su uvedeni novi zakoni (koji još moraju biti u potpunosti implementirani), Crna Gora se i dalje suočava s nekoliko problema koje je potrebno riješiti kako bi se približilo europskim standardima. Broj konačnih presuda, posebice u slučaju korupcije na visokoj razini, i dalje je nizak, baš kao i u Hrvatskoj. I dalje postoji potreba snažnog monitoringa korupcije i sukoba interesa u pravosuđu. Iako se crnogorsko mjesto na ljestvici percepcije korupcije (Corruption Perception Index) poboljšalo u 2011. godini (66. mjesto po ocjeni Transparency Internationala), korupcija i dalje prevladava u brojnim područjima te nastavlja biti ozbiljan problem. Usprkos vidljivom naporu, kao što je uska suradnja s Interpolom u nekim posebnim policijskim operacijama ili pak potpisivanje bilateralnog ugovora s talijanskkom policijom o suradnji na suzbijanju organiziranog kriminala i trgovine narkoticima (Srbija i Hrvatska su potpisale slične sporazume), nizozemski političari su bili snažno protiv početka pregovora ove godine. Ovo su jasne okolnosti koje bi se mogle i kasnije ponavljati. Iako je Crna Gora, zajedno s Hrvatskom, najbolje rangirana po stopama korupcije u regiji, političari se ne bi trebali zadovoljavati svojim rezultatima već nastaviti promišljenu borbu protiv korupcije. Loš primjer koji ovdje možemo spomenuti je Češka koja je 2001. (četiri godine prije pristupanje EU) bila na 47. mjesto, dok se sada nalazi na 57. mjestu na ljestvici percepcije korupcije (najbolji rezultat bio je 2007. godine – 41. mjesto). Drugi crnogorski problem vidljivi su u području vlasničkih prava gdje je proces restitucije jako spor. Također postoji ograničen napredak što se tiče zlostavljanja i borbe protiv nekažnjivosti. Crna Gora se i dalje oporavlja od financijske krize te je taj proces vrlo krhak. S druge strane, paradoksalno, od svih zemalja koje koriste euro, očekuje se da će Crna Gora 2012. godine imati nasnažniji rast BDP-a. Ovo će biti još izraženije u slučaju Kosova zbog doznaka iz inozemstva i regionalnih gospodarskih veza.

U regionalnoj perspektivi, Crna Gora je odigrala prilično važnu ulogu zbog svojeg predsjedanja Procesom suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), kao i u okviru Jadransko-jonske inicijative (AII). Zemlja je i dalje snažno predana regionalnoj suradnji i igranju konstruktivne regionalne uloge. Zbog svih spomenutih činjenice, kao i problema koje Crna Gora još mora riješiti, čini se da proces budućeg proširenja EU ima smisla. Iako je odgađanja pregovora doživljeno kao razočaranje, prema internim informacijama saznajemo kako je radni okvir za pregovore s Crnom Gorom u pripremi. Ukoliko ne bude nekih novih odluka i promjena, process pregovora bi trebao započeti u lipnju 2012. godine.

Srbija: Kosovo kao beskonačna priča

Iz mnogo razloga možemo promatrati Srbiju kao najvažniju zemlju cijele zapadnobalkanske regije. Srbija je gospodarski, politički, kulturno, etnički i na druge načine navezana na sve zemlje u regiji. No, ona je također u najvećoj mjeri povezana s najproblematičnijim pitanjima koja su opteretila ovu regiju u zadnja dva desetljeća. Uhićenjima dugo traženih Ratka Mladića i Gorana Hadžića Srbija je pokazala da su njene namjere prema EU ozbiljne. No, Beograd je (kao i svi zainteresiran Europljani), ubrzo po izručenju obojice ratnih zločinaca Haškom sudu, okrenuo pogled prema Kosovu.

Kosovsko-srpska granica postala je najveći prijepor od zabrane uvoza srpske robe na Kosovo u srpnju 2011. godine. Obje strane pokušale su kontrolirati granicu i položiti pravo na nju, no po žalosnu cijenu ljudskih života. Akcije kosovskih Srba i njihovo blokiranje prometnica upravo su podsjetili na akcije koje su poduzimali kosovski Albanci prije rata na Kosovu 1998.-1999. Ovaj problem bio je glavni argument za Bruxelles (pogotovo za Angelu Merkel) da se ne Srbiji ne da status kandidatkinje. Vijeće EU je izjavilo da će nakon tri mjeseca zajedničke granične uprave Srba i kosovskih Albanaca biti moguće razmišljati o kandidatskom statusu Srbije.(3) Ukoliko jasno izračunamo, to bi značilo da bi Srbija postala četvrta zemlja kandidatkinja na Zapadnom Balkanu u ožujku/travnju 2012. godine. To će fiksirati poziciju EU kao optimističnog no prilično populističkog koraka prema Srbiji uoči parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati u travnju/svibnju. Na taj način EU ponavlja istu strategiju kao i 2008. godine kada je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan samo nekoliko dana prije izbora.

Inače, srpske prepreke na putu u EU povezane su s bitnijim pitanjima nego li je ono kosovsko. Srbija je postigla zadovoljavajuć napredak u političkom smislu – u uspostavi vladavine prava. Uspostavljena je antikorupcijska agencija, dok su travnju stupili na snagu Visoko sudbeno vijeće te Državnoodvjetničko vijeće. S druge strane, proći će barem nekoliko mjeseci, pa i godina, dok ove institucije budu sposobne učinkovito raditi, budući da je javno povjerenje u ovu vrstu antikorupcijskih tijela u Srbiji i dalje vrlo slabo. Suradnju s Haškim sudom je Europska komisija doista pozitivno ocijenila, što do sada niti jednom nije bio slučaj. S druge stane, Beograd bi treba nastaviti s privođenjem međunarodnoj pravdi osoba koje su pomagale njihovom bijegu. U studenom je ovo više puta ponovio glavni tužitelj Haškog suda Serge Brammertz. Inače, Srbija aktivno sudjeluje u regionalnim inicijativama te je poduzela značajne korake u poticanju pomirbe. Dogovor postignut s Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Crnom Gorom u sklopu Procesa sarajevske deklaracije o trajnim rješenjima za prognanike i izbjeglice je veliko postignuće. Liberalizacija viznog režima sa zemljama EU postignuta je u prosincu 2009. godine te je od tog trenutka EU suočena s velikim priljevom tražitelja azila iz svih zemalja koje u njemu sudjeluju. Srbija tu igra najvažniju ulogu, budući da su srpski imigranti postali najveća skupina tražitelja azila u Europi, ispred Afgana, Iračana i Kineza. Među najbitnijim zemljama primateljicama ističu se Francuska, Austrija, Belgija i Švedska. Bitno je istaknuti da je većina ovih Srba s Kosova, budući da posjeduju srpske putovnice. Drugi veliki problemi očekuju se u političkim i gospodarskim pitanjima, no najkrhkiji izazov jest i ostaje isti – budućnost Kosova.

Makedonija je u dijametralno suprotnoj poziciji od Crne Gore, budući da niti jedan bitni uvjet nije ispunjen u prošloj godini te tako Makedonija ostaje zemlja s najdugotrajnijim stažem zemlje kandidatkinje na Zapadnom Balkanu. Makedonci su očekivali nešto drugačiju desetu obljetnicu Ohridskog okvirnog sporazuma, no ključni izazovi i dalje nisu dotaknuti. Oporba je bojkotirala plenarne sjednice parlamenta od siječnja pa sve do lipanjskih izbora na kojima je Nikola Gruevski ponovno postao premijer. Usprkos prilično snažnoj potpori običnih građana novoj makedonskoj vladi i dalje postoji visoka strukturna nezaposlenost, izazovi u socijalnoj politici, nedovoljna sloboda tiska, pitanja pravosudne i upravne reforme te, naravno, spor oko imena zemlje.

Oporba, kao i građani, postaje frustrirana i izdosađena dugotrajnim naporima u pridruživanju u kojima izostaje ikakav realni optimistični učinak. Liberalizacija viznog režima nije donijela neko dizanje kvalitete života budući da si dvije trećine stanovništva ne može priuštiti putovanje u te zemlje. Nadalje, u 2011. ponovno su otvoreni etnički prijepori Makedonaca i Albanaca. Planirani popis stanovništva otvorio je pitanja kao što su: Koliko Albanaca (ili Makedonaca) živi u Makedoniji? Je li broj (Albanaca) u porastu? Što će popis stanovništva donijeti regionalnoj stabilnosti? Nažalost, popisivanje je zaustavljeno zbog nesuglasica u popisnom povjerenstvu oko albanskih prigovora. U slučaju da makedonski stanovnici žive više od godinu dana izvan zemlje, nisu uključeni u popis. Ovo se, logično, najviše tiče albanske manjina koja koristi veze s dijasporom u Zapadnoj Europi. Ovaj problem je otkrio kako su etnička pitanja i dalje aktualna.

Sukob oko imena zemlje dobio je novi moment nakon prosinačkog mišljenja Međunarodnog suda (ICJ), koji je zaključio kako je Grčka prekršila Privremeni dogovor iz 1995. godine te stoga nije smjela blokirati makedonsko članstvo u NATO-u. S druge strane, Grčka je bez izmjena ponovila svoj stav te je moguće da će sada Grčka postaviti prijepor s Makedonijom na vrh svojih vanjskopolitičkih prioriteta. Makedonija bi se više trebala usredotočiti na svoje unutarnje probleme u političkim i gospodarskim pitanjima koje su ranije spomenuli te ne bi trebala bespotrebno trošiti vrijeme na sukob oko imena zemlje koji će, prije ili poslije, biti razriješen.

Svjetlo na kraju tunela (ili ne?)

Bosnu i Hercegovinu i Albaniju možemo svrstati u jednu pesimističnu skupinu. Iako možemo uočiti razlike u njihovim dosadašnjim postignućima, unutarnjim problemima i očekivanim reformama, 2011. godina je bila tragikomična za obje zemlje. Obje zemlje su u blokadi od svojih parlamentarnih izbora, Bosna i Hercegovina od listopada 2010., a Albanija čak od lipnja 2009. godine. Politička pat pozicija i oporbeni bojkot parlamenta produbili su nepovjerenje Albanaca. Frustracije oštro podijeljenog društva pretvorile su se u ulične prosvjede u siječnju ove godine. Nažalost, ovi prosvjedi, zasjenjeni arapskim proljećem u Egiptu, odnijeli su četiri života na ulicama Tirane. Ovakva socijalna i politička klima ne može biti poticaj jačanju političkih reformi, gospodarskom oporravku i općedruštvenom raspoloženju.

Iako je politička pat pozicija deblokirana u jesen 2011., međustranački konsenzus je i dalje vrlo slab. Zbog toga je Albanija izgubila više od dvije godine. Negativni politički utjecaj albanske krize nije donio zadovoljavajuće rezultate u izbornoj reformi, antikorupcijskim mjerama i oporavku ekonomije, iako je rast albanskog gospodarstva bio najveći u cijeloj regiji (3,8% u 2010.). Jednostavno rečeno, dok se drugdje novi zakoni postupno (više ili manje uspješno) implementiraju, u Albaniji novi zakoni kao prvo moraju biti prihvaćeni. Umjesto da se pridruži zemljama poput Crne Gore, Srbije i možda Makedonije, Albanija je otišla u istu skupinu s Bosnom i Hercegovna te Kosovom. Ukoliko ozbljno promišljamo proširenje EU, onda može reći da će zadnja postkomunistička enklava izvan U definitivno jednom zasluženi čla, no trenutno zemlje Zapadnog Balkana možemo podijeliti u dvije navedene skupine.

Godinu dana nakon izbora održanih 3. listopada 2010., proces uspostave izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni još nije dovršen na državnoj razini. Ovo veliko kašnjenje je spriječilo Bosnu i Hercegovinu da postigne napredak u nužnim reformama. Nekoordinirane javne politike zbog manjka suradnje državnih i entitetskih parlamenata su rezultirale apsolutno nedovoljnim rezultatima u nekim kritičnim područjima. Neki od najvažniji problema s kojima se Bosna i Hercegovina suočava su socijalna prava, visoka nezaposlenost te problem koordinacije policije koja se ne uspijeva zajednički boriti protiv organiziranog kriminala. Bosna i Hercegovina također gubi milijune eura, budući da ova podijeljena zemlja ne uspijeva povući sredstva iz specifičnih fondova za obnovu. Prema svim spomenutim pesimističnim činjenicama, jasno je da ne postoji zajednička vizija bosanske budućnosti. Optimizam su definitivno zamijenile frustracije, ne samo u Bosni, već i u međunarodnoj zajednici.

Petr Fojtík
doktorski student političkih znanosti
Sveučilište Palacký, Olomouc, Češka Republika

(1) Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta 1. prosinca 2011. 550 zastupnika glasovalo je za hrvatski zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, dok je 34 glasovalo protiv, a 41 zastupnik je bio suzdržan.

(2) Ozbiljna prijetnja odbijanja hrvatskog zahtjeva za članstvom je također dolazila iz Češke, budući da su njeni
parlamentarci htjeli glasovati o Hrvatskoj zajedno s očekivanjima Lisabonskog ugovora, koji je sramotno osuđen na odbijanje 2012. godine. U konačnici su ta dva pitanja razdvojena te će glasovanje biti odvojeno.

(3) Obje strane pristale su na zajednički granični integritet početkom prosinca.

Izvori

Transparency International (2011): The 2011 Corruption Perceptions Index, dostupno na:
http://cpi.transparency.org/cpi2011/, (pristupljeno 12. prosinca 2011.)

European Commission Enlargement (2011): European Strategy and Progress Reports 2011,
dostupno na:
http://ec.europa.eu/enlargement/press_corner/key-documents/reports_oct_2011_en.htm, (pristupljeno 12. prosinca 2011.)

» dodaj komentar

komentar


e-mail

potvrdni kod