Kako spojiti nagnuti Titanic (EU) i scenarij dobitka nakon ulaska Hrvatske u EU?

Dvadeset i drugog siječnja hrvatski će građani po drugi put u dva desetljeća o nekom važnom političkom pitanju odlučivati na referendumu. Referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji predstavlja završnicu procesa hrvatskih europskih integracija koji traje već čitavo desetljeće. U raspravi oko prednosti i nedostataka hrvatskog članstva u Europskoj uniji dominantnu ulogu imaju argumenti ekonomske i socijalne prirode. U ovomjesečnom izvješću donosimo vam promišljanja koja se bave mogućim imaterijalnim dobitcima hrvatskih građana u slučaju referendumskog pristanka na članstvo u Europskoj uniji. Ovomjesečni tekst predstavlja izvadak iz nedavno objavljene nove autorske knjige profesora dr. sc. Anđelka Milardovića Tri eseja o euroskepticizmu.

Kako spojiti nagnuti Titanic (EU) i scenarij dobitka nakon ulaska Hrvatske u EU?

Polazimo od toga da je EU trenutačno nagnuti Titanic s tendencijom ispravljanja i „zakrpavanja“ rupa kroz koje kapilarno prodire ledena morska voda. Sredi li se taj brod i Hrvatska postane 28. članicom EU, to društvo na dugi rok može očekivati tri strukturne imaterijalne dobiti ili scenarij dobitka.

Prva imaterijalna dobit u scenariju dobitka jest uspostava institucionalnog kontinuiteta na dugi rok. U ovom se scenariju polazi od ideje Europe mira na tragu Kantove idealističke koncepcije „vječnog mira“, dakle, da u Europi na dugi rok neće biti ratova. U društvenom „okviru mira“ hrvatske institucije moći će se razvijati bez institucionalnih lomova, na konceptu stabilnosti, razvoja i tvorbe odgovornih društvenih elita za svoje društvo, što bi bio napredak u odnosu prema aktualnoj „pohlepnoj oligarhiji“ nastaloj u doba tranzicije ili velikoga povijesnog „driblanja“ društvenih masa. Slijedi objašnjenje! U objašnjenje toga dobitka treba uvrstiti i negativno povijesno iskustvo institucionalnih lomova, diskontinuiteta i nasilne „dekapitacije“ društvenih elita u razdoblju od 1918. do 1991. godine. U institucionalnim lomovima 1918., 1941., 1945. i 1991. te s desetkovanom odgovornom društvenom elitom, nije se mogao očekivati nikakav zakon institucionalne stabilnosti koji bio omogućio nesmetan razvoj i rast. Prvi dobitak možemo smatrati bitnim društvenim dobitkom izgradnje stabilnog sustava ili podsustava EU i smjestiti ga u kontekst racionalne konstrukcije objektivne društvene zbilje na duge staze. Uspostava institucionalnog kontinuiteta ili evolucija društvenih institucija podrazumijeva institucionalno dograđivanje demokracije u Hrvatskoj koja je samo nakon dvadeset godina „skliznula“ u postdemokraciju. Dobitnički scenarij podrazumijeva da se u postdemokratskoj konstelaciji EU u hrvatskom društvu jačaju participativne i kontrolne sposobnosti građana na način da se može kontrolirati ponašanje domaće političke oligarhije čiji će se interesi isprepletati s europskom oligarhijom i tehnokracijom iz razloga glokalizacije ekonomskih i političkih interesa gornjih slojeva supranacionalnog društva. Taj ćemo proces obilježiti markerom „stabilnog institucionalnog/društvenog kontinuiteta“.

Druga imaterijalna dobit jest uspostava vladavine zakona radi iskorjenjivanja hajdučkog mentaliteta i duha vremena kad se govorilo da se „zakona ne treba uvijek držati kao pijan plota“. Vladavina zakona u izravnoj je funkciji s prvom dobiti uspostavljanja institucionalnog kontinuiteta na dugi rok. Tu dobit možemo odrediti markerom „civilizacijski pomak“.

Treća imaterijalna dobit ona je koja može nastati „modernizacijom odozgo“. Ona bi mogla potaknuti procese kapilarne modernizacije društva odozgo zbog društvene inercije i nepostojanja jakih institucionalnih središta modernizacije kojih nema na razini sustava. Sve je onda prepušteno stihiji, slučajnosti, darovitosti pojedinaca i skupina, pokušajima, pogreškama, osobnim mrcvarenjima i tako dalje. „Modernizacija odozgo“ značila bi emitiranje modernizacijskih standarda, normi, vrijednosti i tehnologija iz „središta“ i njihovo prihvaćanje u društvu u kojem živimo. Bilo bi to usklađivanje modernizacijskoga disbalansa u odnosu na razvijena središta, pri čemu bi se trebalo paziti na opasnost od toga da se postane „kulturna kolonija“ koja samo prihvaća, a ništa ne proizvodi i ne uspostavlja konstruktivnu i dobitničku interakciju s EU. Taj tip dobiti odredit ćemo markerom „uspostavljanje kompatibilnosti društva s velikim društvom 21. stoljeća“.

To su tri potencijalne dobiti. Ostalo je sve neizvjesno zato što se ulazi u prostor nemilosrdne sociodarvinističke igre ispisan kredom neizvjesnosti. Hoće li netko u toj igri biti dobitnik ili „luzer“, to će ovisiti o nekoliko stvari. Prva stvar na individualnoj razini je radna etika. Bez nje nema uspjeha i preživljavanja. Uspjeha i preživljavanja neće biti bez znanja i stalnog obrazovanja, svladavanja novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, znanja stranih jezika, bez volje za bespoštednim natjecanjem, samopoštovanjem i pouzdanjem. S niskim pragom samopoštovanja i pouzdanja nikamo se neće stići. U primarnoj i sekundarnoj socijalizaciji treba razvijati i poticati crte samopoštovanja i pouzdanja kako se ne bi bilo u sjeni Drugih. Kako se pojedinci budu odnosili prema sebi i drugima, tako će im biti. Kao što se vidi, ljestvica je visoko postavljena. Njoj su, kako je EU građevina postavljena, bliže „elite“, odnosno gornji slojevi i zato je ona, kako je Habermas primijetio, građevina elitističke forme. A što će biti s „ostatkom“ društva, teško je reći. Tko preskoči tu ljestvicu, neka kaže kako ju je uspio preskočiti. Na taj će način pomoći i drugima da je uspješno preskoče!


prof. dr. sc. Anđelko Milardović
znanstveni savjetnik na Institutu za migracije i narodnosti, Zagreb
ravnatelj Centra za politološka istraživanja, Zagreb

» dodaj komentar

komentar


e-mail

potvrdni kod