početna | gdje smo | suradnici | marketing | donacije | podupiratelji | članstva u međunarodnim udruženjima | u medijima
CPI
DOGAĐANJA

  » arhiva događanja

ZNANOST ONLINE
RADOVI
INSTITUCIJE ONLINE
PRODUKCIJA
VIJESTI ONLINE
FOTOGALERIJA

  » vidi više ...

hit.hr
edukacija.hr
PanLiber
radio_dalmacija
imin

Povijest, malo sadašnjosti, pa opet povijest

Javna polemika oko financijske potpore Hrvatskog sabora za komemoracije na Bleiburgu, kao i (zabranjeni) skup krajnje desnih europskih stranaka u Zagrebu u Hrvatskoj su ponovno aktualizirali pitanje društvenog i političkog odnosa prema prošlosti, posebice prema Drugom svjetskom ratu i njegovom nasljeđu u našoj zemlji. Stoga u ovomjesečnom izvješću donosimo kritički osvrt na problem suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Povijest, malo sadašnjosti, pa opet povijest



U američkom filmu, kod nas prikazivanom pod imenom Beskrajni dan, Phil Connors uvijek se iznova budi 2. veljače. Glavni lik nikako da shvati što treba napraviti da se izvuče iz začaranog kruga ponavljanja istog dana. Vjerujem da se mnogima u Hrvatskoj (uključujući autora ovog teksta) čini da se Hrvatska svake godine vraća u svoje „beskrajne“ godine, ovisno o datumu na kalendaru. Naravno, radi se o godinama Drugog svjetskog rata i razdoblja raspada Jugoslavije, odnosno ratova iz devedesetih. Oko posljednjih ratova naglasak je na različitim „republičkim“ interpretacijama događaja (uz značajniji izuzetak BiH), dok se kod Drugog svjetskog rata više radi o različitim „unutrašnjim naglascima“, tu prije svega mislim na Hrvatsku. Ništa se nije promijenilo ni ove godine, puške su očišćene, sve uniforme su na svjetlu dana i predstava može početi. Trenutno je u centru pažnje Drugi svjetski rat, koji je ove godine neočekivano ranije počeo nego je to uobičajeno. Za „preuranjeni start“ zaslužna je Srbija i inicijativa oko rehabilitacije četnika. To je navelo i Hrvatsku da Drugi svjetski rat ove godine ranije počne. Uz, rekao bih, konsenzualnu osudu rehabilitacijske inicijative u Srbiji, uslijedilo je i otvaranje uobičajenih hrvatskih tema iz tog razdoblja. Preuranjeni start, čini se, donosi nam neuobičajenu, radikalniju godinu. Neki će vjerojatno reći da nije razlog samo preuranjeni start, već i promjena vlasti u Hrvatskoj, koja je okuražila radikalnu ideološku struju unutar vladajuće opcije. Kako god bilo, ovih dana svjedočimo brojnim raspravama i tekstovima o Bleiburgu, nezapamćenoj medijskoj pozornosti koju dobiva šačica nacionalističkih marginalaca (političkih, da ne bi bilo zabune ili uvrede), kao i odgovoru na iste preko „antifašističkih skupova“. Davanje počasti žrtvama sarajevske opsade zorno nam je pokazala i kolike interpretacijske razlike postoje oko događaja u devedesetima.

Što se tiče Bleiburga, rasprava se vodi oko toga treba li promijeniti lokaciju obilježavanja žrtava partizana na kraju i neposredno nakon rata. Iako inicijativa ima svoje uporište u činjenici da se većina zločina nije dogodila na Bleiburgu, već na križnim putevima koji su uslijedili, vrlo je upitna njena svrsishodnost, odnosno korisnost u suočavanju s prošlošću. Naime, Bleiburg se zbog objektivnih okolnosti komunističke Jugoslavije nametnuo kao lokacija obilježavanja partizanskih žrtava i kao takav je promoviran i nakon političke tranzicije, počevši od 1990. godine. U posljednjih nekoliko godina ostvaren je poprilični politički konsenzus oko Bleiburga. Ispravno je u centar pažnje simbolički postavljena žrtva, čime se nije dovodio u pitanje uzročno-posljedični tijek i karakter sâmog rata. Iako se Bleiburg još uvijek koristi i kao sredstvo povijesnog revizionizma samog karaktera rata, pa i veličanja ustaštva, ipak, važnost i odjek takvih tendencija su marginalni. Prema tome, mišljenja sam da bi službeno napuštanje Bleiburga kao mjesta obilježavanja vjerojatno napravilo više štete nego koristi. Bleiburg bi se dodatno radikalizirao i reproducirao još veće podjele. To nam već pokazuje trenutna rasprava kojom su ponovno, nakon više godina, isplivale radikalne ocjene, ne samo Bleiburga, već i cijelog rata.

S tim je povezana i druga tema koja se medijski postavila kao određeni kontrapunkt, a vezana je za promociju malobrojnih nacionalističkih radikala. Za to veliku odgovornost snose mediji željni senzacionalizma, povećanja gledanosti i naklade. To dobro služi onima koji se kroz ove teme nastoje promovirati, ali i onima kojima iste dobro služe za skretanje pozornosti javnosti od egzistencijalnih tekućih problema. O čemu se tu zapravo radi? Malobrojna i politički marginalna skupina nacionalista dobiva udarni medijski prostor. To idealno služi onima koji taj nacionalizam odmah poistovjećuju s fašizmom, kao da se radikalni nacionalizam može izražavati jedino kroz fašizam. Pa se onda organiziraju „antifašistički skupovi“ 2012. godine u Hrvatskoj. Da ne bi bilo zabune, nemam ništa protiv antifašističkih skupova, već protiv toga da se njima daje tolika pozornost, a time ujedno šalje poruka da je Hrvatska puna fašizma pa nam je, logično, opet potreban antifašistički pokret. Sljedeći korak je valjda odlazak u šume i organizacija partizanskog pokreta. No, na stranu ironija. Činjenice su slijedeće, u Hrvatskoj ne postoji niti jedna imalo ozbiljna politička opcija ili značajnija institucija koja promovira fašizam. Ne samo da ne postoji fašistička opcija, već nema ni ozbiljne nacionalističke opcije, koje uzgred rečeno postoje u gotovo svim europskim zemljama u parlamentarnoj formi. Što se tiče fašizma, mislim da je suočavanje s prošlošću NDH u najvećoj mjeri provedeno. Historiografija, uključujući i službenu državnu interpretaciju povijesti kroz školske udžbenike, suglasna je o fašističkom kvinsliškom karakteru NDH, uključujući strašne zločine. Prema tome, smatram da nema potrebe da premijer i predsjednik s najviših političkih instanci komentiraju i osuđuju skupinu marginalaca, jer je veća šteta od promocije koju oni time dobivaju, nego korist u smislu nekakve generalne prevencije, za koju smatram da više u tom obliku nije potrebna, pogotovo ne s najviših političkih instanci. Puno veći problem postoji u suočavanju s komunističkim razdobljem. Pri tome je očito da ne postoji jasan konsenzus o naravi režima u pojedinim periodima, osnovnim obilježjima, zločinima, itd. Jedan od razloga za to je i u činjenici da se poredak često prezentira kao naličje fašističkoj NDH. To bi značilo da je on proizašao iz antifašističke borbe, pa se samim time ne može uspoređivati (zločini) s fašističkom tvorevinom. Potpuno su u pravu oni koji tvrde da se ta dva režima ne mogu uspoređivati. No, mislim da ih nije ni potrebno uspoređivati, odnosno brojati žrtve jednih i drugih. Pri tome mislim na političku razinu i javni diskurs, a ne historiografska istraživanja. Povijesni kontekst treba onemogućavati povijesnu relativizaciju i tvrdnju „sve je to isto“, jer naprosto nije. No, izbjegavanje povijesne relativizacije ne znači prešućivanje ili opravdavanje komunističkih zločina. Neki smatraju da je suočavanje s komunističkom prošlošću u jednom dijelu i generacijski problem, odnosno da dio društvene elite još uvijek svoj legitimitet (i/ili pozicije) temelji na komunističkom periodu. U svakom slučaju to je još uvijek otvorena tema koja će najvjerojatnije zahtijevati još dosta vremena.

Ratovi iz devedesetih na neki su način dio iste priče, često prezentirani kao nastavak sukoba istih aktera iz Drugog svjetskog rata. Tu se interpretacijski problemi uglavnom svode na državne diskurse, uz spomenuti izuzetak BiH koja je, po funkcioniranju, sve samo ne država. Tu se također pojavljuje problem povijesne relativizacije kroz diskurs o podjednakoj odgovornosti za rat, jednakim zločinima, nacionalizmima, itd. Takva pojednostavljivanja ili ako hoćete krivotvorenja povijesti u velikom dijelu zanemaruju kronologiju i kontekst događaja. Opet, s druge strane, nejednaka odgovornost za rat ne opravdava ničije zločine i propuste u nesankcioniranju istih. Osuđivanje i sankcioniranje svih zločina ne znači izjednačavanje odgovornosti aktera koji su doveli do rata.

Na kraju, postavlja se pitanje kako dalje, kojim pravcem krenuti da se izvučemo iz „beskrajnih“ godina koje uvijek iznova opterećuju Hrvatsku i države bivše Jugoslavije. U trenutnim okolnostima možda najbolji put je u stavljanju nevinih žrtava u centar pažnje političko-javnih komemoracija i osvrta. Pri tome je potrebno izbjegavati bilo kakvo relativiziranje, izjednačavanje i uspoređivanje žrtava, režima, itd. Detaljne analize i povijesna nijansiranja, pa i uspostavljanje minimalnog konsenzusa (na prostoru bivše Jugoslavije) oko povijesti 20. stoljeća treba ostaviti povjesničarima čije će se spoznaje prezentirati javnosti i kroz kanale javnog obrazovanja u školama i na fakultetima. To podrazumijeva i izbjegavanje bilo kakvog korištenja povijesti u političke svrhe za ostvarivanje trenutnih političkih poena, što je najizraženije u izbornim kampanjama. Što se tiče ratova iz devedesetih, takav konsenzus trebao bi se uspostaviti na državnim razinama. Poviješću preopterećeni Balkan (da parafraziram Churchilla) neće moći svoje nasljeđe samo tako prelomiti preko koljena, već će se raditi o generacijskom procesu koji će trebati oprezno voditi.

dr. sc. Davor Pauković
Sveučilište u Dubrovniku
Centar za politološka istraživanja, Zagreb
posjetitelj: 000030256338
PRETRAŽIVANJE
KOLUMNE

Savez za BiH

Višeslav Raos, 5. 4. 2011.... vidi više


Privremeno izvješće o napretku RH u zatvaranju 23. pregovaračkog poglavlja

Višeslav Raos, ožujak 2011.... vidi više


Demokratski protokol upravljanja krizom

Zagreb, 7. 3. 2011.... vidi više

NOVO NA PORTALU

Građanski rat u Siriji: pobjeda realizma?

16. rujna 2013.... vidi više


Nova knjiga Anđelka Milardovića

Nova knjiga Stranac i društvo: fenomenologija stranca i ksenofobije u izdanju Pan libera analizira pojam stranca kroz povijesne epohe, filozofske pravce i političke ideologije. Također se posvjećuje pitanjem ksenofobije koje se posebno aktualizira krizom politike multikulturalizma u Europskoj uniji.... vidi više


Izbori u Iranu: novi početak?

25. lipnja 2013.... vidi više


Lokalni izbori: pobjednici i gubitnici

20. svibnja 2013.... vidi više


Prof. Milardović u Spektru - HRT1

18. travnja 2013.... vidi više

TOPICS
ANKETA
Odobravate li najave daljnjeg produbljivanja stupnja europskih integracija i stvaranje fiskalne unije?